Na portalu Direktno.hr objavljen je članak u povodu obljetnice smrti Eugena Kvaternika, u kojem se iznosi više podataka o događajima povezanima s ustankom u Rakovici 1871, kojega je predvodio i za kojega je i poginuo, te o Stranci prava, koje je bio suutemeljitelj.^[1]

U uvodu članka tvrdi se da je Kvaternikov plan podizanjem toga oružanog ustanka, poznatoga pod nazivom Rakovička buna, bio osnovati nezavisnu hrvatsku vladu „na čelu s Antom Starčevićem“. No u utvrđenim opisima ustaničke vlade ne postoje podatci koji potvrđuju da je Starčević bio njezin član. Prema Ferdi Šišiću, istaknutom povjesničaru koji se bavio Rakovičkom bunom, predsjedništvo vlade preuzeo je Eugen Kvaternik, a za svoje je suradnike imenovao druge istaknute sudionike ustanka: Antu Rakijaša za ministra rata, Vjekoslava Bacha za ministra financija, Petra Vrdoljaka za ministra unutarnjih poslova, dok je Rade Čuić određen za glavnoga zapovjednika ustaničkih snaga.^[2]

Glavni argument za pobijanje tvrdnje o navodnom Starčevićevu položaju na čelu vlade i uopće njegovu sudjelovanju u Rakovičkoj buni jest činjenica da on s njom nije bio povezan – što se uostalom ispravno navodi i u samom članku na portalu Direktno.hr – i da je bio oslobođen od takvih optužbi. Potkraj lipnja 1884. i sam je Starčević u Saboru govorio o Rakovičkoj buni, tražeći od vlasti da se istražni dokumenti učine pristupačnima javnosti kako bi se pokušale razjasniti okolnosti dizanja „smutnje“, kako je nazvao događaje oko ustanka:

„Ako ovomu zahtevu bilo s česa mu drago nezadovoljite, ja sudim, da će već samom tom zabranom javno mnenje biti na čistu o stvari i da će oni zaključci, koje sam napomenuo, tom zabranom biti podpuno opravdani, da će se dobiti razjašnjenje, zašto isti oni ljudi, koji su Granicu uznemirivali, odmah posle rakovičkog dogodjaja nadjoše kupce u Pešti, spriateljiše se ne samo sa sustavom, na koji su vikali, nego su ga i pokvarili, na koji su Magjari pristali.“^[3]

Kvaternik je vladu uspostavio 7. listopada 1871. U spomenutom se članku pak tvrdi da je toga nadnevka pripremljen ustanak. To bi značilo da je priprema krenula samo dan prije početka ustanka, jer se u historiografskim radovima kao prvi dan akcije navodi 8. listopada. Iako se kao jedan od razloga neuspješnosti Rakovičke bune, ugušene 11. listopada, navodi i njezina lošija organizacija, vijesti o pripremama ipak su bile otprije poznate.^[4] Primjerice, u Zagrebu se prigodom obilježavanja pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana 30. travnja 1871. susreo dio glavnih sudionika ustanka i pritom prikupljao novac koji će biti upotrijebljen za njegovu pripremu.^[5]

Netočno je zatim u članku naveden i podatak da je na ustanike poslana „Ogulinska regimenta, koja je pogubila Eugena Kvaternika“. Riječ je zapravo bila o pripadnicima susjedne Otočke pukovnije, no ni oni nisu ubili Kvaternika. Njega su u zasjedi u okolici Plaškoga ubili odmetnuti ustanici.

Nadalje se u članku govori o Stranci prava, pravaštvu i pravaškoj štampi. Prvo se za Stranku prava kaže da je bila „hrvatska politička stranka desnog centra“ koju je utemeljio Ante Starčević. U vrijeme nastajanja Stranke prava i njezina daljnjega razvoja do kraja Austro-Ugarske nazivi ljevica, centar i desnica nisu se rabili u značenju ideoloških razlika među strankama, kako je to slučaj u suvremenoj političkoj terminologiji. U skladu s raspodjelom zastupničkih mjesta u Saboru i tradicionalnoj podjeli na desnicu i ljevicu koja se povezivala s francuskom političkom poviješću onodobni su suvremenici ljevicom držali stranke u saborskoj oporbi. Naime, na desnoj su strani u odnosu na predsjedavajućega sjedili zastupnici većine, a na lijevoj zastupnici oporbenih stranaka.^[6] Prema tome bi Stranka prava zapravo pripadala krajnjoj ljevici. Nije točno ni da je Starčević bio jedini utemeljitelj Stranke prava. Prema izvornim dokumentima, stranačkim materijalima i historiografskim rezultatima drži se da je ta stranka utemeljena 1861. jer su te godine u Saboru Starčević i Kvaternik kroz govore i uz njih priložene pisane dokumente ravnomjerno razvili programska načela i položili njezine temelje.^[7]

Tvrdnja da je pravaški pokret nosio „interes novog sloja, srednje klase, koja se je oblikovala u društvu nakon ukidanja feudalnih odnosa“ također je nepovijesna i više rezultat pokušaja da se na previše jednostavan način istaknu glavna obilježja ondašnjega društvenog sastava. Nekad su istraživači povijesti pod utjecajem marksističkoga pristupa na reduciraniji način tvrdili da je pravaška stranka bila ogledalo sitnih buržoaskih elemenata, premda nisu provedena istraživanja koja bi pouzdano odredila društveni sastav te stranke.^[8] Dosad nije u historiografiji zabilježeno da je netko precizno definirao srednju klasu u drugoj polovici 19. st. i povezao je isključivo s djelovanjem jedne stranke. Isto tako nema utvrđenih podataka da je novi sloj nastao usporedo sa Strankom prava jer su se različiti dijelovi građanstva otprije počeli izgrađivati, a ukidanje kmetskih odnosa samo je dalo poticaj njihovu bržemu razvitku.

Uz to se u članku na portalu Direktno.hr tvrdi da je 1880-ih među najistaknutijim pravašima bio Riječanin Fran Folnegović, koji je bio „pobornik konkretnoga političkog djelovanja.“ Folnegović nije bio Riječanin i nije živio u Rijeci, nego je rođenjem i životom bio Zagrepčanin.^[9] Njegova veza s Rijekom razvidna je jedino u činjenici da je objavljivao priloge u pravaškom listu Sloboda, koji je izlazio na Sušaku. Kad se razmotre životopisi svih viđenijih pravaša toga doba, onda se bez sumnje može zaključiti da bi ih se sve moglo svrstati među „pobornike konkretnoga političkog djelovanja“. Njihova borba za osvajanje saborskih mandata, nastupi u Saboru, pisanje u stranačkim novinama i druge aktivnosti pokazuju da se nitko nije zalagao za apstraktno djelovanje. Nije poznato da je u Stranci prava bilo političara koji nisu bili zagovornici političkoga djelovanja jer bi ih pasivnost izbrisala iz političkoga života. Tvrdnja iznesena na portalu ne bi bila točna ni da se možda htjelo reći da je Ante Starčević bio primjer političara koji je izgrađivao teorijsku podlogu stranke, jer je njegovo stalno političko djelovanje bilo vidljivo i u saborskim izborima i javnim nastupima.

U članku se spominje i pojava zamisli o trijalističkom uređenju Monarhije koja se u pravaša javlja 1890-ih i posebno se povezuje s Josipom Frankom. Istraživanja međutim pokazuju da se ideja o preobrazbi države iz dualističkoga u trijalistički oblik uređenja u Franka javila poslije, napose od 1908, kad do izražaja počinje dolaziti politika prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, od kojega se očekivalo da nakon smrti strica, hrvatsko-ugarskoga kralja Franje Josipa I, počne stvarati uvjete za promjene.

Na kraju u članku piše da je za vrijeme bana Ladislava Pejačevića zabranjen pravaški list Sloboda. Istraživači povijesti novinarstva utvrdili su da nije došlo do zabrane izlaženja lista i da je dnevnik Sloboda kontinuirano izlazio od 1878. do preimenovanja u Hrvatsku 1886. Sloboda je više puta zaplijenjena u skladu s odredbama zakona o tisku iz 1850-ih, a najviše za vrijeme Pejačevićeva nasljednika grofa Károlya Khuen-Héderváryja.^[10]

Zaključno: U članku objavljenom u povodu obljetnice smrti Eugena Kvaternika izneseno je više netočnosti povezanih s Rakovičkom bunom, za koje je i ubijen, ali i o Stranci prava, koje je bio suutemeljitelj. Suvremena historiografija nepobitno je primjerice utvrdila da je čelništvo nezavisne hrvatske vlade bilo namijenjeno Kvaterniku, a ne Starčeviću, koji u ustanku nije niti sudjelovao, da ustanak nije bio organiziran samo dan uoči početka, nego mjesecima prije, da Kvaternika nisu ubili pripadnici Ogulinske pukovnije, nego odmetnuti ustanici, da je uza Starčevića Kvaternik ravnopravni utemeljitelj Stranke prava te da se zamisao o trijalističkom uređenju Monarhije u Franka nije javila 1890-ih, nego poslije, napose od 1908.

Stjepan Matković